Kratka biografija:
Rođena je 9.11.1979. u Tuzli, u Bosni i Hercegovini. Diplomirala je pevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 2003. u klasi prof Mire Zidaric Orešković. U zagrebačkoj, riječkoj i sarajevskoj Operi ostvarila je preko 10 glavnih uloga iz repertoara dramskog soprana. Dobitnica je nagrade „Štefanija Lenković“ HNK Zajc u Rijeci za najbolje ostvarenu žensku ulogu u operskom programu Kazališta u sezonama 2008/2009. i 2009/2010. Kao solistkinja nastupala je sa Beogradskom, Sarajevskom i Riječkom Filharmonijom, kao i Simfonijskim orkestrom HRT-a.
Kad sam imala 12 godina poceo je rat kojeg sam cijelog provela doma u Tuzli, B&H. Za mene su bili heroji umjetnici koji su unatoc svemu sirili ljubav medju ljudima, kojima nije bilo vazno necije ime i prezime. Sjecam se kao sad kako smo u podrumu tuzlanskog franjevackog samostana, nas 80 djevojaka svih nacionalnih pripadnosti pod svijecama, bez grijanja pjevale skladbe skladatelja sa svih prostora ex YU i kako smo se radovale druzenjima, salama i velikom trudu prof Čestimira Mirka Dušeka. Bilo je divno za svaki blagdan, bio on pravoslavni, katolicki, muslimanski, pjevati liturgiju, bozicne, uskrsne pjesme ili pak ilahije. I svi zajedno. Koliko smo puta culi da umjetnost ne poznaje granice? Sretna sam da sam odgajana u takvom duhu i u takvoj sredini koja je u doba od ’92 – ’96 bila sigurno ‘najzdravija’ u Bosni i Hercegovini zahvaljujuci ljudima bez predrasuda. Tada sam mislila da je svugdje tako, no danas vidim da itekako nisam bila u pravu, a i tek sad shvatam vrijednost truda pojedinih iz politike, umjetnickih i vjerskih krugova da nas odrze zajedno i sto je to znacilo tada, a i za nasu buducnost. A mogla bih pisati i u nedogled o lijecnicima i svim dobrim ljudima koji su nesebicno i bez straha i posljedica po samog sebe spasavali tudje zivote, kojima je bilo vazno samo da se neciji sin, kcer vrate majci zivi ili otac, majka djeci.
Tesko je definirati, ali ukratko bih mogla reci da su to plemeniti, nevidljivi ljudi koji cine dobra djela bez da ocekuju nesto zauzvrat i kojima ne treba medijska eksponiranost i slicno jer to cine iz posve drugih pobuda i ciljeva.
Hm. Ne bih mogla poimence imenovati, ali to su za mene svakako umjetnici cijeloga svijeta. Naravno, u svakom zitu ima kukolja kako bi rekli kod mene doma. Spomenula bih i lijecnike i sve one koji se bore na bilo koji nacin za zivote svih zivih bica na nasoj planeti, kao i materijalnih i prirodnih dobara. O tome bi se zaista nasiroko moglo govoriti.
Poznajem dakako. Ima ih vise. I heroji su u posve razlicitim situacijama zasto/zato. Imenovala ne bih, no vjerujem da ce se naci u ovom tekstu ako ga budu citali.
Mislim da je u svakom dobu ista: plemenitost.
Nisam sigurna da ‘pravi’ heroji uopce razmisljaju i zele kada cine neka dobra djela da to bude u medijima. Ako to cine iz tih pobuda, da li su to uopce heroji? Ja ih zamisljam kao vrlo skromne ljude i koji kad cine dobra djela ne misle pri tome da ce za to dobiti bilo kakvu satisfakciju. A da se u danasnjim medijima propagiraju svakojake ljudske i moralne ‘vrijednosti’ o kojima bi se moglo itekako raspravljati – to je istina. No, ima i heroja koji su to u svojim vlastitim zivotima. Biti majka bolesnog djeteta npr i s novcem, a tek bez njega.
Ja se uvijek vodim onom: nemoj ciniti drugima, sto ne bi da drugi cine tebi.
Mislim da sam to vec u prethodnim odgovorima rekla. Skromnost je velika vrlina.
Nisam sigurna. O tome bi se moglo dugo razmisljati. I pitanje je: sto je to ‘dovoljno’? I koliko zapravo razmisljamo o herojima i njihovim djelima, te da li ih prihvacamo zdravo za gotovo?
O tome ipak ne bih.
Sto bismo bez njih?
Bezuvjetna ljubav, dobrota, plemenitost, skromnost i radost u srcu kad ucinite dobro djelo, ‘nahranite’ neciju dusu na bilo koji nacin su najveca nagrada. I bilo bi zaista divno kad bi za cijelo covjecanstvo vrijedio takav moto…